Sjećate li se kad je ono vlada angažirala Stevena Seagala da napokon stane na kraj bandi koja krijumčari ljude, a on, onakav robustan, krene u akciju? Film se zove „Krvava ulica“ i zna ga čitav svijet, od Hollywooda do Ljenobuda, Skočiđevojke i Plačiguza.

Za Krvavu ulicu u češkom gradiću Tachovu, iako je neusporedivo vjerodostojnija od Seagalove, znaju samo Tahovljani i možda još poneko u zapadnoj Češkoj. Film o njoj nikad neće biti prikazan ni na festivalu u 70-tak kilometara udaljenim Karlovym Varyma, kamoli u Hollywoodu.

Godina je 1427., početak kolovoza. Dugo već diljem Češke traju borbe pristaša Jana Husa protiv pristaša rimskog pape. Čas su jači jedni, čas drugi. Husite predvodi Prokop Holý, a papiste nadbiskup Triera Otto von Ziegenhein i kardinal Winchestera Henry Beaufort. Husitska vojska polazi iz Praga i uskoro opsađuje Tachov, da bi narednih dana napala i uspjela probiti obranu, a onda krenula u opći napad. Papisti panično bježe, ali ni to ne uspijevaju svi, a husiti, paleći grad, stižu do kapele Svetog Križa, koja je ujedno predstavljala i Gornja vrata grada, gdje su se zbili preostali branitelji i civili. Milosti nema, svi bivaju ubijeni, a kroničari bilježe da je ulicom tekla rijeka krvi. Tako je završila Tahovska bitka. I eto je, Krvava ulica.

Niko nije vikao „Ovo je genocid!“, ljudska prava tek kasnije će biti izmišljena, a nije bilo ni međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. I da jest, ovo je ionako bio vjerski rat, a ne kao kod nas, s jedne strane fašisti, s druge antifašisti. Tako kažu.

Od kapele Svetog Križa ostala je samo ruševina uz čije se zidine – jer ulaz praktički ne postoji – pokušavam uzverati uporno, ali uzaludno; očito sam prije ipak morao proći kakav penjački tečaj. S drugog mjesta shvatiti ću da se i nema bog zna što vidjeti, tek goli zidovi, niša u kojoj je do krvavog kolovoza 1427. bezbeli stajao neki svetački kip te poneka iždžikljala stršeća travka.

Tachov stoji desetak kilometara od granice Češke i Njemačke, što podrazumijeva da je čas bio dijelom jedne, čas druge države, sve u ovisnosti o tomu ko koga kad nadbije. Nijemci su sve do 1945. činili ogromnu većinu stanovništva i njihovi tragovi još se, ponajprije u arhitekturi i spomeničkom naslijeđu, vide na mnogim mjestima, ali su te godine morali otići, plaćajući tako, makar bili i posve nevini, danak Führerovoj nezasitosti. Kad bi me iz padobrana izbacilo u Tachov i da ne znam čitati, po mnogim oronulim fasadama, s tek gdjekojom iznimkom, znao bih da je Tachov sada u Češkoj, a ne u Njemačkoj.

M.J. | Bljesak.info / Ispod srednjovjekovnih kula

Tako je to danas, a o povijesti grada, koji se prvi put spominje već 1115. godine, mnogo se može doznati i shvatiti obilaskom, ponajprije još uvijek sačuvanih zidina i kula, sagrađenih nekad na prelazu iz 13. u 14. stoljeće. U njih su uklopljene i utvrde što ih je 1126. godine podigao češki knez Sobjeslav I. Naravno da se grad proširio izvan zidina, ali je, začudo, zapadna strana ostala „čista“, pa kule šiljastih krovova i ledina ispod njih s ponekim vitkim stablom ariša nalikuju patetičnom crtežu što ga tata pravi petogodišnjaku opisujući mu gdje je živjela Zlatokosa. Na travi se našlo mjesta tek za skromni kameni spomenik Tahovskoj bitki, postavljen 1927. i obnovljen prije dvije godine, a još jedan, veliki, stoji izvan grada, na brdu Vysoká. Koliko su zidovi debeli najbolje se vidi na ulazima, ali su još deblje pregrade i nekakvi tajanstveni prolazi što odavno ne vode nikud. S gornje strane je zid nestao, srušen možda još za one husitske provale, graničnik je već spomenuta kapela Svetog križa, a s istočne strane, gdje je novi dio grada srastao s utvrdom, kule su skraćene za glavu, bez krovića sa stražarnicama.

Grad se najviše i proširio s te gornje strane. Bezlične jednobojne zgrade bez ijednog ukrasa na fasadama uglavljene među one lijepe barokne i grube zakrpe na ovim drugim kazuju nam da je i ovdje vladao socijalizam po mjeri čovjeka, a zaostali i izblijedjeli grbovi da su prije toga upamćena i bolja vremena.

I gornjogradski glavni trg je u ta neka bolja vremena osmišljen i uređen izvan uske srednjovjekovne jezgre. Klasika češkog zapada: na sredini četverokutna fontana, popođena iz nekog razloga suhim jelovim granjem, ne znam baš češke običaje, ali ću kasnije vidjeti da je tako i u drugim, trg ogroman, a okolo se nanizala uglavnom secesijska zdanja s maksimalno dva kata. Zamišljam koliko je petokraka nekad gledalo trg sa svih strana; danas nema njih, a ni čega drugog pa sve, i ljudi, i auta, i zgrade, sve djeluje nekako usporeno i umrtvljeno. Izuzetak je zgrada kulturnog centra sa širokim izbočenim pilastrom, ako nije preširok da bih ga tako nazvao, uz gornji rub, uz neku vrstu tornja – mora da se nekad radilo o crkvenoj imovini, izgleda baš tako – ukrašenog isprepletenim mačevima i štitovima te, u jednom polju, svetim Jurajem kako zlosretnoj aždaji odbrojava zadnje sekunde života.

M.J. | Bljesak.info / Jan Amos Komenský

Husiti su još tu, džaba što su ih papisti kasnije, nakon Tahovske bitke, ne samo porazili već gotovo doveli do uništenja. Tu su, dakle, stojim pred ljepuškastim zdanjem župnog ureda, župnica se zove Zuzana Kalenská, telefon taj i taj, bogoslužba se obavlja nedjeljom u 15 sati u nekom pansionu za starije osobe u Ulici Panenská, što će reći da nemaju svoje crkve.

Katolici je imaju, ni stotinu metara dalje, taman da uđe u gradsku jezgru, a zvonik sa četiri minijaturna tornjića vidi se iz svih dijelova grada. Gotička je, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, po naški je to Velika Gospa. Fotografiranje strogo zabranjeno, za što, naravno, ne marim, moram u objektiv staviti barem rijetko bogato izveden oltar i svece što pozorno motre visoko sa stupova s obje strane glavne lađe, a ima ih barem za jedan nogometni tim s pričuvama.

Blizu crkve je škola, a pred njom golemi spomenik; dok mu prilazim, sam sa sobom se kladim da je riječ o nekom od čeških velikana iz političko-ratničkog miljea, ali griješim, u pitanju je Jan Amos Komenský (1592.-1670.), učitelj, kako je skromno naznačeno na spomeniku, a ustvari veliki pedagog, filozof, teolog, biskup i književnik, čovjek čije je pedagoško naslijeđe postalo predmetom proučavanja zasebne znanosti, po njemu nazvane komeniologija.

Grkokatolička gotička crkva svetog Václava je od husitskog župnog dvora također udaljena stotinjak metara, samo na drugu stranu. Svećenik se zove Сергей Ильницкий, latinica i ćirilica se izmiješale pa ne znaš šta čitaš, isto kao i češki s ruskim, ali ih sve izdaje kamena ploča iznad ulaza s jedva čitljivim natpisom, gdje je tekst ispisan latinskim i njemačkim. Mora da se zato niko ni ne trudi obojiti slova natpisa što će se kad-tad potpuno utopiti u ništavilo mramornog bljedila. Istim jezicima su ispisane i nadgrobne ploče izložene tako što su sa svih strana naslonjene, neke čak i ugrađene u zidove crkve, kao i one u predulazu u crkvu, tek na jednom u tom dijelu vidim i ćirilicu. Ne znam pa ne mogu tvrditi, ali bih imao hrabrosti uložiti koju krunu u to da je i ovo bila rimokatolička crkva pa ju je crkvena vlast – vidjeh to u mnogim mjestima – dala na korištenje svojoj grkokatoličkoj braći; ne znam baš da su negdje Nijemci, a imena su uglavnom njemačka, bili toliko vezani za grkokatoličanstvo. Ponutricu vidim samo kroz rešetku, nedovoljno za ikakav ozbiljniji dojam.

M.J. | Bljesak.info / Ponutrica katoličke crkve

U gornjem dijelu grada susrećem i vitku mladu lipu posađenu u čast stote obljetnice Češke republike, dotad je, znamo, bila dijelom Austro-Ugarske, spomenik američkoj vojsci, osloboditeljima Tachova 1945., slični spomenici iznikli su nakon pada komunizma diljem države, neku ludu crnkinju koja ispred mene i mog foto-aparata, strpljivo i bez ijedne riječi, izvodi nekakve taekwon do ili jiu-jitsu zahvate te vilu ohrndane fasade na križanju ka Halžama i Plani. Kratko zastajem pred općinskom zgradom, potom pred sjedištem „Česke besede“ i nekom ogromnom, ali zagrađenom, sa MDCCC godinom urezanom na krovnom ukrasu baroknog pročelja, nekoliko kamenih skulptura naredanih oko dječje igraonice pretvorit će mi lice u smiješak, a malo duže ću se zadržati na, očito, ostacima nekog prastarog groblja, vjerojatno uklonjenog kako bi se mogla probiti moderna cesta; od svega je ostao jedan kameni križ i dva ista takva barokna stupa s četverostranom kockama na vrhu. Jedan završava svecima u boji u svakom polju, drugi svecima u reljefu. Na jednom natpis sastavljenih slova na njemačkom, na drugom u kamen urezana godina 1777. A da, ona ogromna zgrada je, pretpostavljam, bila vojarna, budući da je čitav ovaj pogranični kraj nakon Drugog svjetskog rata bio „visokorizično područje“, a jedan njegov dio tzv. „zabranjena zona“. U toj zoni su se nalazila i mnoga sela iz kojih je narod, radi „viših“ interesa, iseljen; mnoga od tih sela zauvijek su umrla.

Donji dio grada ipak ima puno jače kečeve u rukavu, a prvi je Tahovski zamak, kako mu glasi službeni naziv, masivno klasicističko zdanje, prvotno podignuto prije osam stoljeća, a u današnjoj formi krajem 18. i početkom 19. stoljeća, željom i dukatima Josepha Nicholasa Windischgrätza (1744.-1802.), bečkog plemenitaša, pisca i filozofa. Prije njega je promijenio dvadesetak vlasnika, a oni što su se za Tahovske bitke, umjesto oko kapele u Krvavoj ulici, njih čak 1400, nabili u dvorac, preživjeli su: - zarobljeni su i kasnije razmijenjeni za husitske zarobljenike. Windischgrätzovi su mu ostali vlasnici sve do 1945. i uspostave „narodne vlasti“, koja je dvorac toliko zapustila da je 1968. odlučeno da bude srušen. Na kraju se ipak našao neki pametan, a utjecajan čovo koji je to spriječio; obnovljeno je najnužnije, čime je spriječeno urušavanje, pa je zgrada pretvorena u sjedište umjetničke škole i okružne vlasti, a tu namjenu ima i danas, s tim što je otvorena i za turističke obilaske. U dvorište, može se reći i park, kombinaciju kamenih kocki i trave s fontanom te spomenikom Sobjeslavu I. u središtu, ulazi se kroz dvije kapije na dvjema stranama, s kraja na kraj povezane zidom. Glavno pročelje podijeljeno rizalitom, u srednjem dijelu par pilastra, na vrhu trokutasti zabat.

Iz dvorišta puca pogled na rječicu čudnog naziva Mže i barokni Husmannov mlin s renesansnim zabatima. Hm, i toga, eto, ima, mlin, a barokno-renesansni, ali ne ona drvenjača kao kod nas već prelijepa zadružna zgrada. Vlastelin Jan Husmann sebi je ostavio baš neobičan spomen. Pogled bi pucao i na sinagogu, koja je stajala uz rijeku, da 1938., za Kristalne noći, nisu zapucali nacisti i usto ukresali žigicu u čijem plamenu je, naravno, potpuno nestala. Ostala je samo rabinova trokatnica, sada stambena zgrada, gola ledina, kapija zarobljena puzavicama i tabla sa starom fotografijom sinagoge. Na sredini negdašnje glavne dvorane stoji stablo kruške.

M.J. | Bljesak.info / Trinaesti apostol

U donjem dijelu grada i nekoliko prelijepih ugostiteljskih objekata, recimo pivnica „Archa“ ili buffet „Češka šuma“, što je naziv za čitav ovaj šumoviti kraj, a tu su i zidine koje su nekad širim lúkom opasavale dvorac, u koje su uklopljeni stambeni objekti. Lijepe slike kvare ružni detalji, primjerice „dosjetka“ nekog od kućevlasnika da izbije dio srednjovjekovnih zidina i „upotpuni“ ih novom žutom fasadom ili kontejneri pretrpani smećem pa mi izgleda kao da sam negdje u Bosni. Drugi, blizu njih, uredni i čisti, ali postavljeni ni pola metra od spomen-ploče koja kazuje da je u kući rođen Franz Rumpler, slikar i profesor na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, čovjek koji je slikanju učio Kola Mosera, Franza Cizeka, Rudolfa Jettmara... Boljeg mjesta za kontejnere, međutim, očito nema.

Ako se povijest grada i kraja, pogotovo onom ko „ima oči“ za takve stvari, može naslutiti obilaskom utvrđenog dijela, svih onih tvrdih zidina, prostrana zgrada u donjem dijelu grada, nekad Franjevački samostan s crkvom svete Marije Magdalene i svete Elizabetu, danas regionalni muzej, mjesto je gdje povijest mogu vidjeti baš svi.

Barokni samostan sagrađen je još potkraj 17. stoljeća, a i njega je „narodna vlast“, nakon što su ga 1945. američki bombarderi ostavili bez krovova, pet godina kasnije otela vlasnicima. Crkva nije dio muzejskog kompleksa, a koriste je, zanimljivo, ovdašnji pravoslavci. Krase je, uz ostale, i slike već spomenutog Franza Rumplera, a ima znamenite i rijetko stare orgulje, sagrađene prije gotovo dva stoljeća.

Češki jezik sam davno nekad, k'o fole, položio na faksu, ali se s dvjema gospođama na porti baš i ne razumijem. Ipak, s akreditacijom „Bljeska“ puštaju me da švrljam kud mi je volja, a da platim ulaznicu, o tom nema ni govora. Ustvari, zaboravih, obilazak muzeja počinjem već u dvorištu, od kipa položenog u drvenu kutiju čiju je nogu popapala nekakva brončana gangrena, a okolo, po travnjaku i uza zidove samostana, stoji na desetke kamenih artefakta različite provenijencije te ostakljeni likovni prikaz Tahovske bitke.

M.J. | Bljesak.info / Tahovski ormari

Unutra, ispod bačvastih samostanskih svodova, uz standardne, arheološku i etnografsku, nalazim i brojne druge zanimljive, u nekim slučajevima i nestandardne zbirke, primjerice onu kositrenog posuđa, rekonstruirano rodilište, budući da se na mjestu samostana prije nalazila bolnica, ili fragment zida stare sinagoge, prethodnice zapaljenoj, i stvari ovdašnjih židova odvedenih u nacističke logore iz kojih se nikad neće vratiti. Najveći broj od oko 30 000 izložaka spada u sakralnu umjetnost, a među kipovima, reljefima, slikama, misnim priborom, Gospom, Isusom i brojnim svecima od raznih materijala i u bezbroj formi naći će se i neki sačuvan još od 15. stoljeća. Drvena Posljednja večera u nekadašnjoj samostanskoj blagovaonici, možda zeru mlađa, ali vrlo atraktivna, čini da tek u ponovnom obilasku primijetim sliku Tahovske bitke ispod tavanice, kao i one na svodu, okovana škrinja iz 1717. me načas vraća u crtiće i bajke, na one tamo viđene, pune zlata i bisera, a vremeplovno djeluju i turistički plakati na njemačkom s početka prošlog stoljeća. Neki glazbeni instrumenti su mi neobični, bit će da su ih dali izraditi bogatuni, a oduševljavajuće djeluju šareni ormari, kreveti i drugi komadi pokućstva. Jedino su kovački alat i izrađevine slični onim izloženim u samostanskom muzeju mog Kreševa, a dio s prepariranim životinjama mi – nema gdje toga nema – i nije odviše zanimljiv. U jednom od hodnika nailazim i na vjernu maketu gornjogradske utvrde, sričem glagoljička slova, kod Čeha je to hlaholjica, zagledam u numizmatičku zbirku, interesiram se za odlikovanja i pečate, ima krasnih primjeraka, pa mjerkam srednjovjekovni oklop: Bože, da li je moj broj?! :)

Mjerkam jer se na poljani iza samostana-muzeja nalazi nekakvo okupljalište vitezova, čim je na vratima drvene ograde grb, a i sve ostalo govori u prilog tome. Preko ograde može samo foto-aparat na vrh podignutih ruku, a kasnije ću vidjeti da su unutra starinski topovi s drvenim postoljem i još štošta što „baca“ na srednjovjekovlje. Sve je malo u neredu, bit će da nije sezona viteških nadmetanja.

Odoh još jednom vidjeti oklop i mimikom pitati one dvije gospođe je li na prodaju, ne bi valjalo da se sljedeći put, kad obijesni ždrijepci zaržu poljanom, pojavim nespreman… :)